" A super cool template for bloggers, photographers and travelers "

Tamo gde Pčinja gospodari

Ritam južne Srbije i glas Staniše Stošića se čuo sve do Beograda i majsko putovanje je jednoglasno potvrđeno!

Rutu smo osmislili, lokalitete obeležili, samo je ostalo da nađemo gde ćemo noćiti. Logično je bilo naći smeštaj u samom srcu Pčinjskog okruga, u Vranju i odatle započeti avanturu.


Prva prepreka sa kojom smo se susreli je ta da smeštaj ni malo nije lako naći, kako kada je u pitanju višekrevetna soba u kojoj bismo se svi smestili (ne, nije nam dovoljno to što smo stalno zajedno :D), već i kada je cena u pitanju. Objašnjenje za cenu smo našli u tome što je Vranje na putu za Makedoniju i Grčku i da se smatra nekom vrstom odmorišta, pa su stoga cene „jače“.

Vrlo brzo smo pristali na smeštaj koji ima jedan krevet manje, dogovorili da će najkraća grisina presuditi ko ostaje bez kreveta i time zaokružili pripreme za put.

Dva dana pred polazak, naš domaćin se javlja da kaže kako nam otkazuje smeštaj. Možda je naziv apartmana trebalo da nam bude signal (isti onaj koji nosi malo letovalište u Grčkoj, smešteno u podnožju Olimpa, nekoliko km južno od Leptokarije). Sve to mlado i neiskusno… (osim Bojsona :P)

Alternativu i gostoprimstvo smo našli u Surdulici. Ako se nađete u ovim krajevima, našu preporuku imaju Apartmani Park (http://www.park-2016.com/SR/default.asp) – čisto, udobrno, lepo sređeno, imaju wifi i cena je skroz prihvatljiva.

Mi smo spavali u sobi koja je imala king size krevete NA SPRAT! Malo je reći da smo bili oduševljeni.

S obzirom da smo se našli neplanirano u Surdulici, neplanirano se i srpski Loh Nes (čitaj Vlasinsko jezero) našao na našoj ruti.

A o legendi o čudovištu iz Vlasine, čuvenom vodenom biku, zatim plutajućim ostrvima kao jedinstvenom fenomenu u svetu i rosulji, biljci mesožderki, čitaćete u nekom od narednih postova.

Nakon Vlasinskog jezera, gde smo uživali u pogledu i neverovatnim prirodnim lepotama, vratili smo se na trasu naše rute jer – Vranje, Markovo Kale, Kale krševica, manastir Prohor Pčinjski i Vražji kamen nisu mogli da čekaju.

Da li znate sa kog lokaliteta se pruža ovakav pogled?

Markovo kale, lokacija sa koga se pruža neverovatan pogled na Vranje i mesto koje je, kaže legenda, svim srcem branio Marko Kraljević od Turaka.

Kada je morao da se povuče zbog turske premoći, on je sa svojim Šarcem preskočio na istočnu Plačevicu (današnja Pljačkovica) koja je, kažu, tako nazvana jer je Marko tamo zaplakao, a sa nje se prebacio na zapadnu Krstilovicu, gde se prekrstio.

Tvrđava, tj njeni ostaci se nalaze u jako lošem stanju, prilaz je vrlo nezgodan, kako zbog nabujalog rastinja koje očigledno niko ne kosi, a onda i zbog toga što prilaz zapravo i ne postoji, već je to neki puteljak kroz šiblje. Primer nebrige najvišeg nivoa.

Mišljenja smo da nadležne službe, čiji je to posao, i za šta primaju platu, treba da se prihvate posla i da se krene sa nekom akcijom masovnog uređivanja, bar prilaza ovakvim biserima prošlosti i da se na neki način zaštite od propadanja.

Sledeći na redu su bili Narodni muzej u Vranju, Baba Zlatina ulica sa kućom velikana Bore Stankovića i naravno Beli most – Most ljubavi.

Jedna emocija se prožimala nakon posete svih ovih lokaliteta – razočarenje.

Razočarenje zbog nebrige, zbog dopuštanja da propada sve ono što čini naš nacionalni identitet i zbog toga što je sve ostalo važnije od suštine – a suština je da odnos ka prošlosti umnogome određuje kakva će nam biti budućnost.

Mora li muzej da čeka 3 godine na krečenje?

Da li kuća velikog Bore Stankovića treba i sme da ima problem sa strujom jer je neko želeo tu da snima film?

A beli most, simbol jedne tragične ljubavi, treba li da bude svoja sušta suprotnost zbog ispisanih grafita?

Postavlja se pitanje – Da li je sugrađanin Vranjanaca, velikan srpske književnosti bio u pravu kada je kroz svoja dela ukazivao na moralno i biološko propadanje, ostaje na nama da procenimo.

Nakon Vranja, namera nam je bila da posetimo, kako podaci govore, najsevernije naselje na kom su otkriveni ostaci grčke civilizacije – Kale Krševica, za koga se sumnja da je antički grad Damastion. Lokalitet nije obeležen (iznenađeni ste, zar ne?) i mi smo se našli u nedoumici da li da se upuštamo u avanturu pentranja po brdu, a da uopšte nismo ni sigurni da smo na pravom putu. Meštani su znali šta tražimo ali nisu bili baš sigurni gde je tačno ovaj lokalitet i koliko nam vremenski zaista treba do njega.

Kale krševica će ostati neobeležen na našem putešestviju, za sad…

Kako li je tek stranim turistima, ako mi rođeni u ovoj zemlji do nekih lokaliteta ne možemo da dođemo…

Put nas je dalje odveo do obronaka planine Kozjak, u čijem bajkovitom predelu samuje manastir Prohor Pčinjski iz XI veka. Manastir je po mnogo čemu poseban, kako za nas tako i za susednu makedonsku državu.

Zanimljivo je, na primer, to da kompleks ovog manastira čine konaci, koji su posle Hilandara, najveći u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Ono što nas je posebno iznenadilo kod ovog manastira je ikona koju do sada nismo imali prilike da vidimo. U pitanju je kopija ikone čiji se original nalazi u manastiru posvećenom upravo ovom svetitelju Sv. Pantelejmonu u Lepčincu, nedaleko od Vranja. Radi se o čudotvornoj ikoni na kojoj je dodata srebrna ruka iz zahvalnosti što je Sv. Pantelejmon iscelio jednog bolesnog čoveka. Pošto nigde nismo mogli da nađemo informaciju o ovoj ikoni, pisali smo mejl manastiru i od njih dobili odgovor.

Ono čemu smo se posebno radovali bio je susret sa, kako mi volimo da ga zovemo, bratom Đavolje varoši, nepravedno zanemarenim, Vražjim kamenom, koji se nalazi na nekoliko km od mesta Trgovište, u neposrednoj blizini sela Donja Trnica.

Za nastanak ovog prirodnog fenomena, naravno da nije odgovorna, pa, priroda, već pakosni đavoli, koji su želeli da preokrenu tok reke Pčinje i tako danima vucarali kamenje u nadi da će uspeti u svojoj nameri. Besni zbog činjenice da im ćudljiva reka odoleva, nalaze ogroman kamen i u njemu vide rešenje za pobedu prirode. Kada su stigli do sela Klinovac, začuli su se prvi petlovi. Kukavice, neželeći da budu otkriveni, bacili su stenu pored vodenice i tako je nastalo ono što danas nazivamo Vražji kamen. Jer, kome je još nauka dala logično objašnjenje?

Na vrhu Vražjeg kamena se nalazi crkva iz XIV veka posvećena Presvetoj Bogorodici.

Ova crkva krije strašnu legendu zbog koje se u njoj niko ne venčava niti krsti decu. Mi smo je zatekli zaključanu – ko zna, možda je to i dobro.

A legenda kaže – ljubav momka i devojke iz sela donja Trnica bila je jača i od protivljenja obe porodice. On je bio jedinac iz najbogatije kuće u selu, a ona lepotica iz najsiromašnije. Uprkos protivljenju, njih dvoje su rešili da se venčaju, pogađajte gde.

Kada su izašli iz crkve, uzjahali su, prema običaju, okićene konje. Međutim, mladoženjin konj, uplašen od vike i muzike svatova, pojurio je prema provaliji i survao se, zajedno sa mladićem u sedlu. Videvši to, mlada je istim putem pošla za svojom ljubavi. Od tog momenta, crkva se smatra ukletom.

Ono što je sigurno – bila to đavolja rabota ili ne, Vražji kamen je nešto što obavezno treba da posetite.

A reka Pčinja nastavlja da gospodari svojim tokom, u inat đavolima…

Štreber info:

Markovo kale

Kale na turskom znači tvrđava (bez asocijacija na savremene političare).

Nalazi se na 4,5 km severno od Vranja, na starom putu Vranje – Leskovac u klisuri Gradske reke na nadmorskoj visini od oko 750 m.

Jedno vreme se zvao Golubinje, a najnovija ispitivanja ukazuju da su temelji iz perioda cara Justinijana. Pisani izvori iz 13. veku ga pominju.

Kale Krševica –

Lokalitet Kale nalazi se u dolini Južne Morave u selu Krševici kod Bujanovca. Prema dosadašnjim rezultatima naselje je zahvatalo oko pet hektara i bilo je smešteno na dominantnom mestu u blizini važne komunikacije koja je moravsko – vardarskom dolinom povezivala srednju Evropu sa Grčkom. Damastion je grad na centralnom Balkanu koji je bio poznat po rudnicima srebra, a koji pominje antički geograf, filozof i istoričar Strabon ne navodeći njegovu tačnu lokaciju.

Manastir Prohor Pčinjski

podignut je u 11. veku od strane vizantijskog cara Romana Diogena, u znak zahvalnosti pustinjaku Svetom ocu Prohoru Pčinjskom, koji mu je prorekao da će postati car. Sveti Prohor je u samoći, ne videvši drugog čoveka proveo preko trideset godina.

Severni konak je podignut 1832. godine, dok je Vranjski konak sagrađen 1859. sredstvima vranjskih i kumanovskih esnafa.

Konak koji je 2014. godine izgoreo, poznat kao Kraljev konak, podigao je kralj Petar 1912. godine.

Na Ilindan, 02.08.1944. u staroj vodenici koja se nalazila u krugu manastira održano je prvo zasedanje Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM) koja odlučuje da se osnuje makedonska država kao članica Jugoslavije. Ovaj dan se slavi kao Dan državnosti naših južnih suseda.

Crkva presvete Bogorodice

Bogorodičinu crkvu je najverovatnije podigao srpski vlastelin Dejan Marković između 1350. i 1380. godine, i ona se danas nalazi pod zaštitom Republike Srbije kao spomenik kulture od velikog značaja.

Mapa puta:

1 Comment

  • Irena

    Odusevljena! Kao i uvek, puno novog saznala 👌 Pozdrav! 💙

    October 8, 2017 - 6:31 pm Reply

Ostavite komentar

Vasa e-mail adresa nece biti objavljena.

error: Content is protected !!