" A super cool template for bloggers, photographers and travelers "

Vojvođanska prolećna rapsodija iz našeg ugla

Vojvodinu smo obišli gotovo uzduž i popreko – međutim, uvek joj se vraćamo! Panonsku ravnicu treba videti, osetiti i iskusiti u svim godišnjim dobima. Zato je poziv koji smo dobili od TOV-a došao u pravi čas – prolećna rapsodija nas je čekala!

Rapsodija (grč. Rapsodia) je instrumentalno ili vokalno delo napisano u epskom stilu.
ili
Rapsodija je pesma koju je rapsod (vrsta putujućeg narodnog pevača u Grčkoj) pevao ili kazivao.
Tako se nazivaju i pojedini odeljci Homerovih pesama.

Fredi Merkjuri je napravio svoju boemsku rapsodiju (Bohemian Rhapsody), a mi smo imali ekskluzivno pravo da upoznamo pravu prolećnu rapsodiju u Vojvodini, zahvaljujući TO Vojvodine.

Kako bismo je ukratko opisali – ukus umetnosti, red baroka, miris piva, panonska sapunica jedna porodice i mnoštvo netaknute, carske prirode.

Zemlja koja rađa hmelj

Zrenjaninska industrija piva osnovana je 1745. godine na samoj obali Begeja, gde se danas nalazi muzej. Iako je često menjala vlasništvo, ova pivara se najduže zadržala u rukama Lazara Dunđerskog, od 1891. godine pa sve do kraja Drugog svetskog rata.

Kontinuitet je vrlo značajan u istoriji zrenjaninske pivare – pivo se proizvodilo od 1745. do 2003. godine.

Stare mašine, kontrolna soba koja je kasnije uvedena, ambalaže iz vremena dok je porodica Dunđerski posedovala pivaru, učiniće da se osetite kao da ste zgazili u vremensku mašinu.

Kompleks zgrada u kojima je smeštena pivara izgradile su arhitekte iz Praga koji su dovedeni po nalogu vlasnika, Lazara Dunđerskog. Danas su oni pravi biser industrijskog turizma, i oaza za sve ljubitelje napitka od hmelja.

Narodni muzej – stalna stanica svakog grada

Pokazali smo vam više puta kako za male pare možete da posetite odlične muzeje u Srbiji, pogledajte ovde.

Sad imamo još jedan muzej da dodamo na ovaj spisak – Narodni muzej u Zrenjaninu. S obzirom na kapacitete ovog muzeja, izdvojte vreme da sve obiđete. Bogate stalne postavke su podeljene na: prirodnjačko, arheološko, istorijsko, etnološko i umetničko odeljenje.

Zrenjaninski Narodni muzej ponosno nosi titulu najboljeg muzeja u Srbiji za 2006. godinu. Iste godine ga je posetilo više od 85.000 ljudi!

Umetnička izložba je podeljena na dva dela – prelepi deo primenjene umetnosti i deo posvećen likovnoj umetnosti.

Život imućnih građanskih porodica sa kraja 18. veka i početka 19. veka prikazan je kroz niz uređenih soba u jarkim bojama pred kojima ni danas nećete biti ravnodušni (Sani bi živela u jednoj od njih!) Barok, klasicizam, stilski nameštaj… all at its finest!

Prelepi detalji u vidu nameštaja i pokućstva skupljani su od samog osnivanja Muzeja 1906. godine.
Likovna umetnost je po značaju svoje zbirke među najbitnijim u ovom delu Srbije. Poseban deo likovne zbirke čine legati – legat Uroša Predića, Tivadara Vanjeka, Zlate Markov Baranji, Ljubice Tapavički, Pauline Sudarski i Friderike Bende – Kovačev.

Zrenjanin – grad sporta

Bodiroga, braća Grbić, Maja Ognjanović, Ivana Španović…
U slavu svih sportista koji su potekli sa ovih prostora, Narodni muzej u svom sastavu ima i sobu istorije sporta.

Kaže statistika – čak 39 sportista rođenih u Zrenjaninu učestvovalo je na Olimpijskim igrama, a njih 10 osvojilo je čak 16 medalja!
Hvala vam, Zrenjaninci!

Najlepša zgrada u Bečkereku

Bogato barokno zdanje u samom centru grada, na trgu Slobode, danas je mesto gde se nalazi gradska uprava grada Zrenjanina. Izgrađena je po nacrtima arhitekte Josifa Fišera u periodu od 1816. do 1820. godine. Neobarokni pečat građevini dodaju arhitekte Partoš i Lehner 70 godina nakon izgradnje.

Nažalost, 1902. godine dolazi do požara, kad je stradao i deo zgrade. Gradska kuća je obnovljena i tom prilikom su postavljeni časovnici i vitraži na prozorima. Vitraži koji se nalaze u unutrašnjosti Gradske kuće simbolizuju Mudrost, Pravdu i Moć, dok glavna sala Gradske kuće obiluje baroknim elementima koji će svakom poznavaocu istorije umetnosti zapasti za oko.

Ipak, najzanimljivija priča je u vezi sa Pantelićevim satom koji datira iz 1902. godine., a nalazi se u holu Gradske kuće. Mehanizam ovog sata pokreće čak četiri međusobno udaljena brojčanika pa tako ovaj mehanizam pokazuje vreme na četiri mesta – u svečanoj sali, na balkonu vidljivom sa gradskog trga, na fasadi okrenutoj ka gradskoj bašti i na samom satu u holu.

Oaza prirode u gradskoj vrevi

Gradska kuća čuva još jednu tajnu – gradsku baštu. Iza gradske kuće, uz pomoć peštanskih baštovana, nikla je bašta na površini preko 5.000m2.

U početku ona je bila rezervisana za činovnike i njihove goste i bila nedostupna za javnost. Situacija se međutim menja, te danas vrlo često ona služi za održavanje kulturnih dešavanja, ali je i mnogim Zrenjanincima postala mesto gde su izgovorili sudbonosno DA.

Telenovela u ravnici

I dalje se pitamo kako još uvek nije snimljena serija ili film o kaštelu Ečka?
Veruje se da je ovo selo dobilo ime po jednoj od žena Atile Hunskog – Eče. Baš tu se nalazi istoimeni kaštel – mesto gde se odvijala svetska istorija, ali i lična istorija jedne porodice.

Zemlju u Ečkoj (30.000 jutara) kupio je jermenski trgovac Lazar Lukač na licitaciji u Beču 1781. godine. Zajedno sa suprugom Sibilom i četiri sina, Lazar Lukač dolazi ovde da živi i gradi jednu manju zgradu u engleskom stilu pored Begeja. Samu reku ovaj trgovac je koristio da bi njome transportovao robu do Tise i dalje plovnim putevima.

Imanje u rukama pesnika

Lazar Lukač umire a po testamentu imanje ostaje njegovom najstarijem sinu Janošu. Janoš, strastveni pesnik, ukrao je pažnju čak i Mariji Tereziji koja ga je, pročitavši jednu njegovu pesmu, pozvala da bude njen gost na dvoru.

Janoš je imao još jednu strast, pored poezije – osnovao je i prvu ergelu rasnih konja koja je u to vreme brojala 150 grla.

Kao što bi se i očekivalo od jednog pesnika, Janoš gubi život na vrlo dramatičan način.

U Elemiru, selu nedaleko od Zrenjanina, održavao se godišnji šumski bal. Samom balu su prethodile brojne aktivnosti u vidu lova i takmičenja gospode u različitim disciplinama. Po tradiciji, pobednik takmičenja bi birao devojku sa kojom bi plesom otvorio bal. Pobednik te godine izabrao je devojku iz porodice koja je bila vrlo bliska sa Janošem.

Ali, ne lezi vraže…

Pobednik se, iz samo njemu poznatih razloga, predomišlja, okreće i bira drugu devojku, dok prvoizabrana devojka ostaje javno ponižena pred svima.

Kao pravi džentlmen, Janoš ovo nije mogao da dozvoli – dolazi do pobednika i ispred njega baca belu rukavicu – poziv na dvoboj. I baš u ovom dvoboju, koji je ponižena devojka pokušala i da spreči, Janoš gubi život u 52. godini.

Agoštonov dvorac

Po očevom testamentu, kaštel, nakon Janoševe smrti nasleđuje drugi sin – Agošton koji ovde dolazi sa svojom ženom Elizabetom. Godine 1816. počeo je gradnju dvorca koji je za 4 godine bio gotov. Elizabeta je bila zadužena da sve bude besprekorno – da nauči poslugu kako da se ophode sa gospodom, učestvovala je u dekoraciji zamka, a za samo otvaranje specijalno je doveden šef kuhinje iz Beča.

Svečano otvaranje dvorca bilo je 28. avgusta 1820. godine. Više od 300 visokih zvanica je prisustvovalo ovom svečanom događaju. Između ostalog otvaranje je uveličao tada najbogatiji vlastelin Ugarske, grof Esterhazi koji je na otvaranje doveo devetogodišnjeg Wunderkind-a Franca Lista.

Ovo je ujedno bio prvi javni nastup ovog kasnije svetski poznatog kompozitora. Nakon večeri svečanog otvaranja, sutradan je organizovan lov za gospodu dok je za dame bila organizovana vožnja gondolama po Begeju.

Lepa Marijana, Sigesmundova ćerka

Agoštona nakon smrti nasleđuje sin Sigesmund, koji je dugo vremena proveo u carskoj vojsci. Kako je ovo odsustvo učinilo da bude udaljen od imanja, njegova majka Elizabeta bila je zadužena za upravljanje.

Ipak, nije zaboravio svoje sugrađane. Niz nepogoda pogađa Ečku i kaštel – 1836. požar zahvata selo, 1838. godine poplave. U ovim teškim vremenima, Sigesmund se našao svojim Ečanima i pomagao im da prebrode ove teške trenutke.

Sigesmund se ženi 40 godina mlađom izabranicom – Viktorinom Edelšpaher. Iz ovog braka rodila se Marijana, koja je ujedno poslednji potomak porodice Lukač, a pokazaće se i zadnji vlasnik kaštela ove porodice.

Kad se Marijana rodila, u dvorcu je organizovano veliko slavlje, za gospodu u svečanoj Sali a za seljane je hrana bila poređana po zidovima kaštela.
Sigesmund ubrzo umire, a njegova tada 26-godišnja udovica Viktorina odlučuje da se preuda. Testamentom imanje je postalo Marijanino, ali do njenog punoletstva majka je imala pravo da upravlja njim.

Televisa presenta – Feliks i Marijana

Na jednom balu u Beču, lični ađutant Franca Ferdinanda, Feliks Harnonkort bacio je oko na Marijanu. A vreme će pokazati da je to bilo obostrano. Viktorina je ipak bila odlučna protiv ovog braka, te je branila Marijani da se viđa sa Feliksom, a kako bi to sprečila, zaključavala ju je u dvorcu. To nije sprečilo Feliksa, da prerušen u rumunsku narodnu nošnju dolazi u Ečku kako bi se susreo sa Marijanom. Odlučuju da pobegnu i venčaju se, što se i dešava ubrzo u Beču.

Po nagovoru svog muža, Marijana i Feliks se vraćaju na kaštel, preuzimaju ga od Viktorine i nastanjuju se ovde. Iz ovog braka nastalo je troje dece – Marija Lujza, Feliks II i Alisa, najmlađa ćerka.

Feliks je vrlo brzo pokazao svoje pravo lice. Ostalo je upamćeno da je javno maltretirao i ponižavao svoju suprugu. Tako je, jednom prilikom, trudnu Marijanu izbacio iz kočija na putu iz Bečkereka. Po dolasku u kaštel, Marijana donosi na svet njihovo treće dete, Alisu, i tragično umire u 26. godini. Ipak, pre njene smrti, Feliks je uspeo da je nagovori da potpiše testament u kome će kaštel postati baš njegovo vlasništvo.

Kao lični ađutant Franca Ferdinanda, ali i kao strastveni lovac, prestolonaslednik Habzburške monarhije je boravio ovde više puta. O tome postoje čak četiri zvanična zapisa. Često se moglo čuti i spekulisanje da se Franc Ferdinand u katoličkoj crkvi u ovom kaštelu čak i venčao sa svojom izabranicom Sofijom. A sasvim je izvesno da su oboje ovde boravili samo nekoliko dana pre Sarajevskog atentata.

Prvi i Drugi svetski rat

Posle Feliksove smrti, imanjem počinje da upravlja najmlađa ćerka Alisa. Kako u to doba dolazi do Velikog rata u Evropi, i okolnosti se značajno menjaju, Alisa zaključuje da je najbolje da imanje da u podzakup.

Ubrzo je došlo i vreme Drugog svetskog rata, jako teško vreme za sve u Evropi. Alisa zajedno sa suprugom i svojim sinom Feliksom III odlazi u SAD. Fun fact: Feliks III je i danas živ i živi u San Francisku (rođen 1920. godine). Kaštel zauzimaju ruske trupe, i isti biva jako oštećen. U kaštelu ostaje Feliks II, Marijanin sin, koji je mentalno zaostao, ostavljen na čuvanje baštovanu. On je i umro ovde, u bedi i neviđenom siromaštvu i sahranjen je u katoličkoj crkvi iza samog dvorca.

Kraj Drugog svetog rata doneo je oslobođenje i malo drugačije okolnosti. Kaštel postaje ugostiteljski objekat.

Danas, ovaj kompleks predstavlja hotel sa više soba, svečanom salom i prelepim okruženjem koje i dalje odiše istorijom starih vremena Lukačovih i Harnonkortovih.

Katolička crkva u kaštelu

Katolička crkva iza samog kaštela je samo jedan od objekata koji se nalazi u okviru imanja. Današnja katolička crkva je u stvari četvrta katolička crkva izgrađena na mestu gde se danas nalazi.

Prvu crkvu, od trske i slame, izgradio je Janoš i to zbog Bugara koji su ovde naseljeni. Njegov sin, Agošton, ojačao je crkvu. Međutim, u požaru 1836. godine, ova crkva je jako stradala. Sigesmund koji je tada upravljao imanjem je obnavlja i naređuje da se postavi crep. Druga, veća crkva, izgrađena je za samo dve godine i bila je svadbeni poklon za njegovu 40 godina mlađu suprugu Viktorinu.

Crkva, sa neverovatnom akustikom i fascinantnim detaljima, oslikana je od strane holandskih slikara – Gojgnera i Van ver Venea.

Pravoslavna crkva

Ečka može da se pohvali i tri veka starom pravoslavnom crkvom, posvećenoj Svetom Nikoli. Izgrađena 1711. godine, posle Velike seobe Srba, predstavlja jednu od najstarijih pravoslavnih crkava na ovom prostoru. Ikonostas je rad Teodora Popovića i datira iz 1786. godine.

Vrlo je zanimljivo podvući da se od dana gradnje pa do danas ovde neprekidno vršilo bogosluženje. Od 1948. godine uvrštena je pod zaštitu zakona kao kulturno dobro od velikog značaja.

Iako danas zaboravljena, ova crkva vapi za pažnjom i obnovom. Zbog njenog velikog značaja, smatramo da je vrlo bitno da podsetimo na nju i pružimo podršku u njenom očuvanju.

Carska bara

Za kraj naše vojvođanske rapsodije ostavili smo prirodu. I to u njenom najboljem obliku – netaknutu.

Iako smo Carsku baru posetili 2016. godine i prošetali stazom zdravlja do vidikovca (koji je nažalost stradao u požaru prošle godine), sada smo imali prilike da se vozimo Carskom barkom. Tako smo se ukrcali i krenuli u vožnju brodićem ne znajući šta ćemo sve videti i ko to od životinja neće biti stidljiv da nam se pokaže.

Carska bara je specijalni rezervat prirode koji je prvi put stavljen pod zaštitu davne 1955. godine. Brojne zaštićene vrste ptica, vodozemaca, riba i sisara pronašle su svoj dom ovde. Barska kornjača koja je tog dana izašla da nas pozdravi je samo jedna od njih. Pozdrave nam je poslala i noćna čaplja (gak), koja se posebno šepurila lepotom njenog perja koje je ranije često ukrašavalo šešire bogatih dama.

Lokvanji, močvarne orhideje i vodeni orašak samo su neke od zaštićenih biljnih vrsta koje se ovde mogu naći.

Disanje punim plućima u bari (gde nema komaraca!) posebno je iskustvo opuštanja i punjenja baterija.

Za one željne avanture – iznajmite kanu ili brodić, ili se pak odlučite za popularni birdwatching.

Naša rapsodija svoj kraj imala je u Carskoj bari, a vama ostavljamo da iskusite svoju vojvođansku rapsodiju još ovog proleća!

1 Comment

  • ana milacic tourist guide

    Mozda nedostaje Tiski cvet, Erdevik i jos ponesto ali simpatican izbor vojvodjanskih turistickih destinacija.

    November 10, 2021 - 2:09 pm Reply

Ostavite komentar

Vasa e-mail adresa nece biti objavljena.

error: Content is protected !!