" A super cool template for bloggers, photographers and travelers "

Intervju sa srpskim vampirima

Ekskluzivni intervju: Prvi put u 21. veku srpski vampiri govore o tome gde su bili do sada, šta ih muči, kako vide turističku ponudu Srbije i šta misle o konkurentima iz Rumunije.

Te hladne septembarske večeri obreli smo se u kafani Beli Očnjak. Mesto prekriveno zaboravom, nalazi se na raskrsnici šumskih puteva podno planine Povlen. I tu kafanu ne bismo pronašli, da jedna stara petrolejka nije osvetlila ulaz u utočište zaboravljenih.

Mali šank i jedan nervozni kafedžija u sredini. Tu su i dva prazna stola. Prozori na zidovima ne postoje, samo nekoliko rupa i crno bela fotografija vodenice iznad srušenog kamina. Bojažljivo pitamo domaćina da li poznaje vampire Savu, Petra i Pavla – trebalo je da se ovde nađemo u sumraku. Mrmljajući u bradu, pokazao je rukom ka jednom od stolova.

Odjednom trojica behoše na mestu, koje je neki trenutak ranije bilo prazno.

TS: Dobar dan, gospodo!

Sava Savanović: Nijedan dan ne može biti dobar, đeco.

TS: Dozvolite da vam se predstavimo – Mi smo…

Vampiri (uglas): Putujuća petorka!

Blago začuđeni, upitasmo: Otkud vi nas znate?

Petar Blagojević: Kako da vas ne znamo, videli smo vas svuda po Srbiji, gotovo da nema kraja gde niste kročili. Bili ste i u blizini mog Požarevca.

Sava: Spazio sam vas i onog januara 2016. u Valjevu.

Pavle Arnaut: Više puta ste prošli kroz moj Svilajnac.

Moramo priznati, ne sviđa nam se to – rekoše u glas…

Sava Savanović: A i utekli ste nam ono veče na Zlataru!

Pavle Arnaut: Savo, umukni!

Sava pokunjeno nastavi da čačka zub, a mi se polako već pitamo čija je ovo bila ideja. Rade je već otperjao ka svom Mirijevu, ali samo u mislima. Noge su skamenjene vezane za pod zloslutne kafane.

Petar Blagojević nastavlja: U selu Kiseljevo kod Požarevca, gde sam živeo, ostala je kletva „Dabogda te Pera posetio”. Jeste, istina je, ukazivao sam se ljudima u snu i davio ih.

TS: Je li istina da je o vama pisala austrijska štampa?

Petar Blagojević: Čuveni Wienerisches Diarium preneo je priču o meni još 1725. godine, kada su nakon brojnih misterioznih događaja (ha ha – smeh) austrijske vlasti došle i iskopale moj grob. Imali su šta i da vide – ostalo je zabeleženo da moje telo nije trulilo, a da je na ustima bio trag krvi. Znate li da je to prvo zvanično pominjanje vampira u Evropi i svetu?

TS: Čuli smo za te podatke. Savo, vas je ka ‘’narodnom poznaniju’’ doveo Milovan Glišić?

Sava Savanović: Njega nemojte da mi spominjete! Srpski Čehov, kažu za njega. Kako da ne, dobro ga nisu uporedili sa Puškinom! Čitam i ja knjige znate, mada slabije u poslednje vreme, pomalo Politiku Ekspres i to… Preko moje grbače, on je hteo ljubavnu priču da prodaje! Bezobraznik.

TS: To je lepa priča. Kad smo kod iste, kako vam sad deluje vaša vodenica?

Sava Savanović: Mnogo volim to mesto, najlepša sećanja me vežu za Zarožje. Srušiše mi vodenicu, betoniraše đaoli nešto… Toliko svi pričaju o meni, a ništa od te priče ne napraviše. Eto pripovetka, eto film, eto narod priča decenijama i ništa… raspade mi se vodenica. A mnogi su u mojoj vodenici noćili… Ili bar pokušali (smeh)…

Pavle Arnaut: Ajde, bre, prekini Savo. Ti si bar imao mesto za noćenje. Otkad sam se vratio iz grčkih ratova, niko ni u štalu da me pusti. Ali osvetio sam im se. Čitav kraj je saznao za mene. Mnoge sam preobratio… Aferim, aferim…

TS: Kako vampir može čoveka da preobrati? Ima li istine u filmovima?

Petar: Verovatno govorite o Blejdu. Gledao sam ga i ja, više puta. I onaj sa Kejt Bekinsejl, eh živote… Lep beše bioskop u Požarevcu, tik pored Bambilenda… Ima tu neke istine. Ali i jedna velika laž – jednom kad te vampir zarazi – nema povratka!

Petrov pogled sledio je mladog Bojana. I baš kad smo pomislili da nam spasa nema, i pitali se zašto ne ponesmo beli luk, priča se nastavi u drugom pravcu…

Pavle Arnaut: A da ja vas pitam nešto. Pratim vas na Instagramu, otkad uzeh telefon od onog malog Engleza što se drznuo noćiti pokraj moje vodenice. Vi promovišete Srbiju godinama… U tim ste vodama. Kako to da turistička organizacija neće da nam pomogne? Da i mi malo oživimo (he, he). Da nam naprave neko mesto okupljanja, muzej, dvorac – gde bi mogli da se družimo i objasnimo ljudima da je sve počelo od nas? Nismo nas trojica jedini, znate… Obećavam, nećemo nikog povrediti.

Petar i Pavle: Tako je, zašto su nas svi zaboravili?

TS: Da budemo iskreni, ni sami nemamo odgovor na to pitanje. Mnogo je legendi među Srbima koje nisu iskorišćene u turističkom smislu, a toliko je potencijala. Rumuni su napravili…

Petar Blagojević: Znamo šta su Rumuni napravili. Stalno se čujem sa Vladom Drakulom. Išli smo jedne prilike kod njega u goste, to mi je rođak po babinoj liniji. Njemu su sve obnovili – i dvorac i napravili svetsku turu, a bogami lepo zarađuje i od suvenira… A tek šta rade vampiri u Engleskoj, njima je život bajka…

TS: A kako je vama u 21. veku?

Pavle: I sami vidite kako nam je. Živimo od austrougarske penzije. Drugih prihoda nemamo. Poneki stranac nas poseti, uglavnom tokom noći. Sa godinama smo prestali da napadamo ljude, samo poneke… Samo one koji zalutaju. Izgubili smo volju za životom. Evo meni je već 293-ća godina, Sava ove godine puni 124…

Sava zapeva: Nismo više tako mladi, šta je život sada znamoooo…

Mala noćna muzika nas je opustila na trenutak. Kada popismo Savinu ljudovicu, priča se nastavila drugim tokom. Petar govori o svom angažovanju…

Petar: Mi se borimo za naša prava. Ja sam predsednik Vampirskog sindikata Srbije. I smatram da turistički potencijali Srbije mogu da se predstave svetu u saradnji sa vampirima. Pazi ovo – nemaš izgovor, povampiri Srbiju! – Kako vam to zvuči?

TS: Sjajno! Imate talenta za marketing! Drago nam je da ste upoznati sa našim radom. Mi se trudimo da svakom svojom objavom dodamo nove boje na turističku sliku Srbije. I za vas ćemo uraditi sve što je u našoj moći. Evo koliko sutra, napravićemo kratak video materijal…

U tom trenutku olujni vetar zalupi vrata. Od samog zvuka, kosti nam se slediše i okrenusmo pogled ka izlazu. Prvi jutarnji zraci su prošli kroz male otvore na zidu. Zora je svanula.

Bili smo ponovo sami. Na stolu je ostao samo zgužvani papir i otisak crnog mastila, sa porukom:

0 Comments

Ostavite komentar

Vasa e-mail adresa nece biti objavljena.

error: Content is protected !!